Večeras sam trebao održati webinar na temu Upravljanje vremenom. DA, naglasak je na "sam trebao". Što bi značilo da nisam.
Što se desilo? A desio se problem s tehnikom. Pojavio sam se kao prezenter dobrih 20 minuta prije početka i uopće nisam išao za time da provjerim da li sve funkcionira. Dvije minute prije početka htio sam napraviti kontrolu zvuka – više onako reda radi. Jer, već imam određeni broj webinar utakmica u nogama i ako zvuk ne radi tj. ako sam pre tih znam gdje i što treba napraviti.
Kontroloza zvuka – "1-2-3" i nitko me ne čuje. Prolazim standardnu proceduru provjere i dalje me nitko ne čuje. Uslijedilo je ispričavanje, pa vadi mikrofon, pa vrati mikrofon i da bi na kraju došao nekakav zvuk no nerazgovjetan. Restartam računalo (vrijeme webinara lagano teče) i dok sam ja sve to manje više istestirao ispočetka iscurilo moje vrijeme za webinar.
Iskreno, bio sam jako razočaran (na sebe), ljut na tehniku što mi je otkazala u ključnom momentu i ljut na sebe kako mi se to moglo desiti. Ubrzo nakon toga uslijedio je revolt s moje strane i pakiranje u smjeru dućana sa svrhom kupnje novih slušalica s mikrofonom.
Nove slušalice nisam kupio (nijedne me se nisu previše dojmile) no zato sam još jednom odlučio isprobati ove postojeće koje imam (USB slušalice s mobilnim mikrofonom – cijena oko 100 USD) i vidi vraga – rade bez problema. Kao da se ništa nije desilo.
No, ipak se nešto desilo. A desilo se to da sam na teži način naučio da olako vjerovanje standardnoj proceduri više ne mogu vjerovati. Naučio sam da postoji još nekoliko koraka koje mogu napraviti u kontroli prije webinara (snimanje zvuka i preslušavanje). I u konačnici, naučio sam (ma to sam znao već prije) da je ovo bila izvanredna situacija i daleko od mojih mogućnosti da sam je mogao srediti. Webinar nije uspio, odradit ću ga prvom prilikom kad se stvore uvjeti za to (najkasnije za tjedan dana). Što je tu je.
Stoga, greške se dešavaju i jedino što trebamo nakon njih napraviti jest naučiti što nije dobro funkcioniralo. Da je više ne ponovimo 
