Ima skoro godinu dana kako sam već jednom zagrebao ovu temu, te kako tada nisam tehnički bio 100% precizan dobio sam nekolicinu prigovora kako “mi je matematika loša”. Ovaj puta se neću zamarati preciznošću matematike i činjenicama da li je navršenjem 15.6. stvarno završilo 50% godine, za mene jest i predstavlja ulazak u drugo poluvrijeme godine. Odlična prilika za malu reviziju dosadašnjih aktivnosti i rezultata, te korekcije ili potvrda aktivnosti za ostatak godine.

Sretna Nova 2010.

Za većinu nas tako je i počela 2010. godina. Božić je bio iza nas, dobro smo se provodili, bila je zima i s iskrom u oku smo gledali kako ćemo sve loše u 2010. ispraviti. Osim toga, nada u novo uvijek izaziva dobar osjećaj. Nekolicina nas je što prije završetka 2009. ili u prvim danima 2010. godine donijela svoje novogodišnje rezolucije. “Nova godina je odlučna prilika za novi start” je bila rečenica koju sam često čuo u to vrijeme. Ja nadobudan, čak sam otvorio Facebook grupu kao model podrške za prijatelje da u 2010. stvarno ostvare ono što su zacrtali u njezinom početku.

Da budem iskren, za sve nas je 2010. jako dobro počela. Barem prvih tjedan dana, dok su još trajali praznici. A onda smo se polako počeli vračati svojim starim ritualima i navikama. Zanimljivo kako su neki pametni ljudi izračunali da će 18.1. 2010. (ponedjeljak) biti najdepresivniji dan u godini. Nekim različitim metodama došli su do zaključka kako će većina nas tog dana shvatiti da sve što smo zacrtali, obećali i poželjeli i nije tako jednostavna te da ćemo se taj ponedjeljak osjećati usra*.

Ali..

Znat što, ja se uopće ne sjećam što je bilo 18.1.2010., da budem iskren čak se ni ne sjećam što je bilo pred tri tjedna, tri mjeseca, a kamoli pred šest mjeseci. Iskreno, ne sjećam se kako sam se osjećao u te dane. I to mi je sasvim OK ili možda nije. Hmm… nisam baš siguran. (Pih, coach a nije siguran! )

Kod razmišljanja koju temu ću odabrati za ovaj tjedan, desilo mi se nekoliko zanimljivih koincidencija. Sve je krenulo kada sam slao email na članove radionice “Restart navika#2″. Ova radionica koja je počela pred nešto više od 3 mjeseca bavila se različitim aspektima vježbi, spoznaja i coachinga koja polaznicima omogućava da promijene svoje navike, budu produktivniji, motiviraniji i da u konačnici budu zadovoljniji životom koji žive. Ukratko, da nauče i ostvare balans osobnog i poslovnog života. Cijeli program je previđen da traje 3 mjeseca, jer to je neki realan rok u kojem se efektivno ovakve stvari mogu ostvariti ili stvoriti odlični temelji za daljnji napredak.

I prošlo je tih tri mjeseca, no desilo se nešto zanimljivo. Neki od polaznika su bili redoviti na vježbama, iskoristili rad s coachem (trenerom), propitkivali, implementirali i radili. Bilo je lijepih i jednostavnih trenutaka, no bilo je i teških situacija. No, svatko od njih je iskoristio najbolje što je znao i što mu se nudilo. Svijesno je odlučio da je sada pravi trenutak za raditi na tim izazovima. Neke zacrtane ciljeve su ostvarili, neke su odbacili, a na nekima još uvije rade. Naglasak je na – rade! No, isto tako dio polaznika je ostao na istoj razini gdje su bili u početku, zapravo ostali su tamo (na početku). Napravili su prvi korak i to je to. Jer eto, nešto im nije odgovaralo, imali su druge obaveze, stres na poslu, drugačiji planovi… Čest odgovor koji sam dobio kod propitkivanja je bio – “Joj, ne stignem baš sada. Javit ću se.” Nakon nekog vremena sam ja prestao propitkivati i sve ostalo je povijest.

27.4.2010.

Znate li što ste radili 27.4.2010.? Ja sam otišao pogledati svoj kalendar da vidim što je bilo upisano u njega taj dan jer se ne sjećam. S odmakom od gotovo 2 mjeseca, ne znam mogu li reći jesam li taj dan radio na nekoj od svojih vizija i planova za 2010. godinu. Jednostavno, radio sam nešto i to je to. I znate što, to je potpuno OK što se ne sjećam.

Ali i iz jednog drugog razloga je ovaj 27.4. bitan, a to je što je to bio jedan od dana u kojima sam mogao raditi na ostvarenju nekih meni jako bitnih stvari ali NISAM. I dan je prošao. prošao je i 28.4. i sve tako do 10.6.2010. kada sam izvukao svoje novogodišnje rezolucije i shvatio da u nekim planovima i nisam baš “na tračnicama”. Jer, “ne stignem baš sada”, “budem jedan drugi dan”, “nisam još spreman”, “samo još da…” su bile moje isprike koje sam u tim danima vrlo lako izvlačio. Ili sam se čak kao i polaznici moje radionice prestao propitkivati, da dio mene “koji želi napredak” i dio mene “koji nije raspoložen” ne bude neugodno.

Danas

I znat što, sve to je nebitno ako ovog trenutka, baš sada, shvatite kako od danas može biti drugačije. Ako malo bolje razmislite, pred tri ili šest mjeseci mislili ste kako će se uskoro desiti nešto revolucionarno ili strašno ili toliko velikog kako je najbolje bitne stvari rješavati tek kad se desi taj “očekivani događaj”. Mišljenja sam kako je ovaj sada trenutak dobra prilika osvijestiti i shvatiti da to baš i nije bilo tako. Prošlo vrijeme je prošlo i ne može se vratiti. Stoga kao iz mudre izreke, najbolji trenutak za krenuti dalje je upravo sada.

Krenite, imate još 50% vremena do kraja godine za ostvariti ono što ste zacrtali. Ljeto je ispred nas i možete ga iskoristiti za dvomjesečni odmor ili ga možete pametno iskoristiti, nadoknadi propuštene prilike i stvoriti nove. Za šest mjeseci možda ću opet pisati o ovim temama, ne mislite da bi bilo bez veze da tada razmišljate “kako bi bilo dobro da sam ranije krenuo…”?

Jeste li osoba kojoj trebaju idealne okolnosti prije nego nešto poduzmete? Zanimljivo je kako će jako velika većina ljudi na ovo pitanje odgovoriti niječno, a očekuje i ponaša se kao da je odgovor – da. Ako bih vas dodatno pitao uspijevate li sve stvari i aktivnosti u životu (privatne i poslovne) postaviti tako da one čine smislenu cjelinu, većina će odgovorit sa "ne", no intimno želi da je u mogućnosti odgovoriti sa "da". A pravi, istiniti i jedini odgovor na drugo pitanje je – da. I to vrijedi za sve nas.

Čudna pitanja

Vjerojatno se pitate čemu ovako čudan uvod i ova čudna pitanja. Pratite me do kraja ovog kratkog teksta, pa vidite kuda će nas to dovesti Stoga, krenimo s prvim pitanjem.

Pokušajte zatvoriti oči na 30 sekundi i prisjetiti se nekog posla ili neke aktivnosti koju trebate napraviti, no odgađate je već neko vrijeme (godina, mjesec, tjedan, dan, sat…) jer nešto nedostaje kako biste tu aktivnost započeli i taj posao napravili. Pokušajte biti iskreni prema sebi pa odaberite jednu od aktivnosti koja vam je baš onako bitna, no nikako je napraviti.

Izrazito sam siguran da kroz glavu provlačite neke od sljedećih misli, tj. opravdanja zbog čega se još uvijek niste pozabavili tim poslom ili aktivnošću ili izazovom:

• još nije pravi trenutak
• trenutno nisu dobre okolnosti time se baviti
• nedostaje mi još informacija
• nisam ovog trenutka spreman
• trebam još naučiti / otkriti / saznati…
• budem prvom prilikom
• pa to mi i nije toliko bitno

Ljuti li vas što sam upotrijebio riječ "opravdanje" u gornjoj rečenici, opisujući različite misli? Bez obzira na odgovor, stvari su potpuno jasne. Ušli ste u stanje "samo još…" i zapeli ste u njemu. Ušli ste u stanje u kojem očekujete "nešto", neki događaj, neku informaciju, neki splet okolnosti, pa ćete tek nakon toga poduzeti nešto po pitanju izazova s kojim se trebate suočiti. I znate što, to je sasvim OK i jako tipično za nas ljude.

No, pravi izazov dolazi s drugim pitanjem – uspijevate li sve stvari i aktivnosti postaviti tako da one ZA VAS čine smislenu cjelinu? Ako na ovo pitanje odgovarate sa "ne", hoćete li nabrojati ista ova gornja opravdanja kao i za razloge zbog čega neke važne i bitne stvari za vas još niste napravili? Ili ima tu još nečeg? Možda nije sve stvar vašeg osobnog odabira, već je nešto djelomično uvjetovano okolnostima kojima se ne može upravljati, no izazov i dalje stoji – uspijevati li postaviti stvari i što činite po tom pitanju?

Ali…

"Krećem s vježbanjem u ponedjeljak, jer je to početak tjedna, jer ću do tada srediti opremu, jer će tada …."
"Počet ću se spremati za ispite kada skupim sve skripte, odradim seminar, obavim konzultacije…"
"Krenut ću redovito spavati nakon što dovršim ove e-mailove, završim projekt za klijenta, pojedem večeru…"
"Poduzet ću nešto u životu kad se malo sredim, sredim misli i vidim koje opcije mi se nude…"

Bez daljnjeg ove izjave izgledaju i zvuče sasvim normalno, smisleno i svatko od nas se može naći u njima. No, znate li kako ih ja doživljavam? Ovo je samo bacanje dimnih bombi kako mi sami poduzimamo sve što je potrebno, no eto, okolnosti nas sprječavaju u tome. Bacamo dimne bombe kako bi nas okolina percipirala kao jako zaposlene ljude i kao ljude koji se trude, jer nam to godi (ego). Bacamo dimne bombe i govorimo kako bacamo dimne bombe misleći da ćemo time nešto postići. Puno bombi i puno dima. Ništa više.

A cijela priča je jako jednostavna. Situacija u kojoj se nalazimo i sve kako nam je u životu jest baš onako kako zaslužujemo. Tražimo i čekamo idealne trenutke da poduzmemo nešto po pitanju promjene situacije, no isto tako ništa ne poduzimamo da do njih dođe što prije. Žalimo se kako bi htjeli nešto drugačije ili bolje, a ništa ne poduzimamo po tom pitanju. Stoga, ovo što imamo je samo rezultat naših aktivnosti i akcija.

I zato se zapitajte, hoće li se ikada i kada desiti idealne okolnosti. Po meni – NIKADA! Osim toga, ako samo čekate i očekujete da će voda za plivanje jednog dana postati toplija, znajte kako se to nikada neće desiti. S vremenom, voda će biti sve hladnija, stoga uskočite u bazen što prije i počnite plivati.

Ovo je originalni post objavljen na portalu Internet monitor, no kako pokriva vrlo bitno područje motivacije i "različitih filmova koji nas pucaju" u trenucima kada ne znamo kako se pokrenuti, vjerujem da je dobro mjesto za objavu i na ovom portalu.

Naše tijelo ima jednu ludo dobro funkciju – regeneracija. Naime, nakon teškog fizičkog rada, najedeš se, odeš se naspavati i / ili odmoriti i drugi dan ili nakon nekog vremena opet možeš raditi. Ista situacija je ako radiš i mentalno (mozgom). Nakon odmora si puno pametniji.

No, zanimljivo je kako često rad mozgom ne smatramo nekim posebnim radom. Djelomično je to zato jer odmah ne vidimo opipljive rezultate rada mozga, a djelomično je to zato jer ne osjećamo da smo se "oznojili" radeći mozgom. Što god rekli, rad mozgom je isto rad i rad mozgom stvara nove vrijednosti.

Ali sve ja to lijepo ovako pojašnjavam i super to može zvučati ovako napisano, no vrlo često se ne znamo odmarati od mentalnog rada. Pa evo ideje tj. smjernice kako bi to bilo najbolje napraviti.

Dakle, mišljenja sam da svoje aktivnosti može podijeliti na ove kategorije:

• mentalna
• emotivna
• fizička

Mentalno
To je set aktivnosti koje radimo mozgom. Razmišljamo, smišljamo, radimo glavom…

Emotivna
Možda malo teže objasniti kako je to raditi emotivno, kako je to osjećati ljutnju, biti down, veseliti se. Ali emocije su dio našeg bića i mi ih proživljavamo tj. radimo ih u nekom opciji.

Fizička
Bez previše pojašnjavanja. Rad mišića, rad na opipljivim rezultatima, stvarima…

Ako se možemo složiti da "radimo" aktivnosti u ove tri kategorije, tada kombinacijom njih tri možemo jako dobro iskoristiti dan. Jer, nitko nije u stanju 8 sati bez prekida raditi samo fizičke aktivnosti ili 8 sati raditi samo mentalne aktivnosti ili samo 8 sati se proživljavati emotivna stanja (koliko god ovo ludo zvučalo).

I ako je tako, prihvaćajući ovaj model znači da možete napraviti jako dobru kombinaciju dnevnih aktivnosti. A dobra kombinacija je da u dovoljnoj mjeri imate aktivnosti iz gornje tri kategorije.

Hint
Ako radite fizički, uzmite pauzu nakon nekog vremena i čitajte novine, slušajte radio, nazovite frenda. Radite aktivnost koja je drugačija i omogućite tijelu da se regenerira iz fizičkog "područja".

Ako radite mentalne aktivnosti, šetnja po stepenicama, odlazak po ručak negdje van ureda ili telefonski poziv s dragom osobom (ovo je emotivna aktivnost) je drugačija aktivnost od mentalne i omogućuje tijelu da se regenerira

A ako ste emotivno iscrpljeni, mislim da vam okolina na to zna odgovoriti kako bi bilo dobro a počnete nešto raditi, da izađete malo van, da pogledate neki film, pročitate knjigu…

Eto, mojih par minuta o jednom od razmišljanja kako se kroz drugačije aktivnosti tijelo lakše i kvalitetnije regenerira.

Često dobijem upit kako upravljam svojim taskovima, pa osim da pišem kako to radim, snimi sam video klip o toj temi

23:59 je ovog trenutka kada počinjem pisati ovih nekoliko redaka i upravo sam shvatio koji je razlog zbog kojeg još uvijek ne spavam. Ukratko, razlog tome je kasna kava tj. poslijepodnevna kava.

Zanimljivo kako nam je mnogima ispijanje kave postala uobičajena navika koju radimo u trenucima dokolice, jutarnjeg rituala, druženja sa drugim ljudima ili ono najgore – kada zapnemo u nekom poslu. Pokušat ću ovo malo evaluirati.

Evo malog primjera. Zamislite da radite težak fizički posao – kopate kanal. Kopate ga cca. 45 minuta i nakon toga ste umorni, uzimate pauzu od nekoliko minuta (15 do 20 minuta). Nakon pauze se vraćate na posao, pa marenda, pa opet kopanje, pa pauza… I takav raspored aktivnosti je nešto oko čega bi se većina ljudi mogla složiti da je sasvim normalan.

No, kad radimo neki mentalni posao (to je ono kad radimo glavom – mozgom) tada nakon 45 minuta intenzivnog posla uzimamo pauzu u obliku cigarete ili kave ili neke druge aktivnosti. No, jako često je to cigareta ili kava. Oko cigareta se ne bih sada zamarao, no situacija s kavom je zanimljiva. A zanimljiva je iz tog aspekta što kava posjeduje kofein, a on djeluje na naše tijelo više nego što bi trebao.

Kofein djeluje na tijelo na način da podiže krvni tlak (plus još neke druge stvari), no dovoljno je za ovaj blog post napisati da podiže krvi tlak. A time ujedno i podiže razinu energije (ne bih sada baš znao koji su sve to hormoni, enzimi…) i time skraćuje trenutak obnove. Zapravo, kava često toliko skraćuje trenutak obnove da zapravo trenutka obnove i nema.

I dok radeći fizičke poslove uredno uzimamo pauze, omogućavajući tijelu da se samo regenerira. Kod mentalnih aktivnosti kljukamo se kavom jer nam je neprihvatljiva da smo mentalno malo "down" i neprihvatljivo nam je (i nama i okolini) da nam treba malo odmora, malo pauze tokom radnog vremena. I tada se boostamo kavom,  jer kava podiže, kava daje energiju.

No, srednjoročno i dugoročno to dovodi do velikih problema. Posebno fizičkih problema. Tijelo je odličan stroj i jedna od njegovih najvećih odlika je ta da se samoobnavlja. Pijući kavu zavaravamo tijelo da se samoobnovilo i time dodatno trošimo svoje tijelo.

Dakle, tako je i poslijepodnevna kava kod mene izazvala lažan osjećaj da sam se samoobnovio i sada je nestalo potrebe za prirodnim samoobnavljanjem – snom. Posljedica će nažalost biti sutra ujutro, jer dignut ću se jako kasno i svi planovi će se izjaloviti. A i samo tijelo se troši više nego što bi trebalo

Stoga, pijenje kave treba svesti na što manju mjeru ili taj ritual držati u prihvatljivim granicama (jedna maksimalno dnevno). Tijelo će biti dugoročno zahvalnije, jer kava je kao da točite kerozin u svoj auto i vozite kao avion. No vaš auto nije avion i puno brže će se potrošiti nego što bi to bilo prirodnim putem.

Ništ, idem i dalje trošiti ovaj "višak energije" s nadom da će mi se uskoro prispavati

Zadnjih nekoliko dana zadesilo me nekoliko neplaniranih zdravstvenih problema (šalim se kad kažem neplaniranih, jer bolest ne možeš planirati unaprijed)  što je za sobom povuklo i nekoliko neplaniranih aktivnosti, a sve zajedno povlači za sobom velike promjene u unaprijed planiranim aktivnostima.

No, kako to bude u životu, uvijek se nešto neplaniranog desi pa eto i moje današnje pričice. Naime, izašao sam sa sinčićem ujutro malo u šetnju do našeg mini rancha. Bolest nas je dosta iscrpila i trebalo nam je nešto sunca, pa sam procijenio da bi ovih stotinjak metara gore – dolje dobro došlo obojici. Ja sam već živnuo na izlasku iz zgrade, dok je "mali" živnuo kad smo došli do mini rancha. Naime, ostala je prekopana zemlja i baš mu je bilo fora skakutati sa jedne hrpe na drugu.

U isto vrijeme, hrpa penzića obrađuje svoje "rancheve", te nas je zamijetio susjed koji je eto i on nešto važnog radio. "Susjed, vadim breskve. Hoćete ih?" Naravno da hoću, bio je moj odgovor. I ni pet ni šest, već sam u cca. 5 minuta dobio 4 breskve i još kao bonus 14 sadnica ribizla

Hmmm…. nisam danas baš imao u planu baviti se poljoprivrednim radovima, nego poslije praznika. Ali kad se već pružila prilika, zašto ne. Vratio sam se po svoj alat (štihača, zaljevača, malo hranjive zemlje) i krenuli su zemljani radovi. 2 sata zabave na svježem zraku i rezultat je odličan. 20 novo zasađenih biljaka + relaksacija na svježem zraku (to je zapravo i najveća dobit) + smiješak djeteta jer se konačno malo istrčao (ludo). U konačnici, dobro je sve to ispalo. 

Razmišljajući malo o ovom raspletu situacije, moram priznati da je bitno prepustiti se situaciji. Naime, okolnosti su bile takve da nisam na njih nikako mogao utjecati. Sve što sam trebao napraviti je prepustiti se njima i vrebati prvu priliku da je pretvorim u svoju korist. Da sam ostao u fazi očajavanja (jadan ja sindrom) ili njurganja kako je sve to nepravedno na kraju ne bi bilo ničeg od toga.

Stoga, kada se nađeš u situaciju u kojoj ne možeš utjecati, strpi se, čekaj i vrebaj svoju priliku. Osluškuj, pojavit će se nešto. Budi strpljiv

Pišemo se!

Jedna od meni specifičnih razloga frustracije jest neorganiziranost dokumenata. Kada kažem dokumenata, mislim da hrpu papira koje mi dolaze poštom (najčešće računi).

Naime, nisam kontrol freak ali ne volim kada neki od papira ne mogu naći u trenutku kada mi najviše treba. Imam naviku da sve ulazne papire stavljam u jednu kutiju (tkz. inbox) i onda je redovito rješavam tj. čistim. I super to meni ide, no jedna od operacija "rješavanja" tih papira mi je iznimno mrska. Radi se o scaniranju ulaznih dokumenata.

Koji je benefit (dobitak) scaniranja dokumenata? Pa najveća dobit je ta što su mi svi ulazni dokumenti nakon scaniranja u elektroničkom obliku i dostupni na vrlo jednostavan i brz način. PDF datoteke koje napravim su malene po potrošnji diskovnog prostora, lako se indeksiraju i super mi je osjećaj kada znam gdje mi se sve to nalazi na jednoj hrpi.

I kao što rekoh, super osjećaj, no pokrenuti se da to odscaniram mi je mrska radnja. Reflektirajući zbog čega je to tako (pišući ove retke) zapravo dolazim do zaključka da je razlog tome komplicirani i spor proces scaniranja. Imam vrlo spor scaner i svaki put moram označavati područje koje će scanirati. Da… to je to.

OK, sada znam što mi je raditi. Pokušati nabaviti brži ili jednostavniji scaner i pomoćni program za njega i ova radnja će biti puno lakša i automatiziranija.

Stoga, nađete li se u škripcu da neki od poslova nevoljko radite ili izbjegavate do krajnjih granica, očito ima neki od razloga zašto je to tako. Potrebno je da malo razmislite što je TO što proces čini teškim i treba nešto napraviti po pitanju rješavanja te blokade.

Ništ, idem scanirati

Večeras sam trebao održati webinar na temu Upravljanje vremenom. DA, naglasak je na "sam trebao". Što bi značilo da nisam.

Što se desilo? A desio se problem s tehnikom. Pojavio sam se kao prezenter dobrih 20 minuta prije početka i uopće nisam išao za time da provjerim da li sve funkcionira. Dvije minute prije početka htio sam napraviti kontrolu zvuka – više onako reda radi. Jer, već imam određeni broj webinar utakmica u nogama i ako zvuk ne radi tj. ako sam pre tih znam gdje i što treba napraviti.

Kontroloza zvuka – "1-2-3" i nitko me ne čuje. Prolazim standardnu proceduru provjere i dalje me nitko ne čuje. Uslijedilo je ispričavanje, pa vadi mikrofon, pa vrati mikrofon i da bi na kraju došao nekakav zvuk no nerazgovjetan. Restartam računalo (vrijeme webinara lagano teče) i dok sam ja sve to manje više istestirao ispočetka iscurilo moje vrijeme za webinar.

Iskreno, bio sam jako razočaran (na sebe), ljut na tehniku što mi je otkazala u ključnom momentu i ljut na sebe kako mi se to moglo desiti. Ubrzo nakon toga uslijedio je revolt s moje strane i pakiranje u smjeru dućana sa svrhom kupnje novih slušalica s mikrofonom.

Nove slušalice nisam kupio (nijedne me se nisu previše dojmile) no zato sam još jednom odlučio isprobati ove postojeće koje imam (USB slušalice s mobilnim mikrofonom – cijena oko 100 USD) i vidi vraga – rade bez problema. Kao da se ništa nije desilo.

No, ipak se nešto desilo. A desilo se to da sam na teži način naučio da olako vjerovanje standardnoj proceduri više ne mogu vjerovati. Naučio sam da postoji još nekoliko koraka koje mogu napraviti u kontroli prije webinara (snimanje zvuka i preslušavanje). I u konačnici, naučio sam (ma to sam znao već prije) da je ovo bila izvanredna situacija i daleko od mojih mogućnosti da sam je mogao srediti. Webinar nije uspio, odradit ću ga prvom prilikom kad se stvore uvjeti za to (najkasnije za tjedan dana). Što je tu je.

Stoga, greške se dešavaju i jedino što trebamo nakon njih napraviti jest naučiti što nije dobro funkcioniralo. Da je više ne ponovimo

Vrlo čest slučaj u hrvanju s navikama jest osobni stav kako možemo sami pobijediti tj. kako je to samo naša priča i tiče se samo nas. Sve mi to ide u kategoriju kada ovisnik o cigaretama jasno izgovori kako zna da mu cigareta šteti, no ne može je se ostaviti i nije ovog trenutka spreman za taj korak.

Mozak igra jako mudru igru, osim toga, igramo igru sami sa sobom i sasvim sigurno ćemo pronaći nekoliko razloga zbog čega nam promjena ne polazi od ruke. Zapravo, čak smo toliko mudri da nađemo nekoliko vrlo uvjerljivih i racionalnih razloga zašto nije dobro ni pokušati neku od navika promijeniti.

Hmmm… bacite pogled na kolumnu "Akcijski junak" i vidite što i kako igramu igru u glavi.

g.